Tajni život hrane


Danas smo svjedoci slučajeva ljudožderstva, pa tko onda da se brine za životinje, a kamoli za biljke? Naprotiv, dovoljno osviješteni vegetarijanci su ti koji za biljke mare... jer smatraju da vegetarijanstvo nije posljednji korak, a time ni najbolji, u ljudskoj prehrani.


Razmišljajući o vegetarijanstvu, dobronamjerni pripadnik zapadne civilizacije, čija se prehrana temelji uglavnom na mesu, uputio je na adresu Međunarodnog društva za sprječavanje okrutnosti nad životinjama i biljkama, PCAP International, sljedeće pismo:
'Štovani prijatelji! Nisam vegetarijanac, možda to nikad neću postati, no kao ekološki usmjeren i ljubitelj prirode u općenitom smislu, cijenim i poštujem uvjerenja koja nisu istovjetna ili slična mojima. Već u preambuli vašega društva piše da se bavi i sprječavanjem okrutnosti nad biljkama. I biljke su živa bića s osjećajima i razlikuju se od drugih živih bića samo po tome što su nepokretne.
Nisam ljubitelj mesa, ali ga jedem. Smatram, međutim, da su životinje i biljke ravnopravna živa bića i da imaju jednako pravo na dostojanstven odnos čovjeka prema njima. Ali što onda jesti? Kako zdravo živjeti? Kako onda da čovjek (kao ipak najistaknutije živo biće, bar na Zemlji) opstane i živi među živim bićima? Ne vjerujem da čovjek može jesti zemlju, minerale ili kemijski pripremljenu (neživu) hranu sastavljenu od minerala i vitamina. Također, danas svi dižemo glas protiv genetski modificirane hrane. Ne nastojim obezvrjeđivati vaš vegetarijanski pokret niti vas odvraćati od vegetarijanstva. Želim da meni, i svima koji nisu vegetarijanci, pomognete da iskreno prosudimo činjenice za i protiv.'
Osjećajne i svjesne biljke?
Svaki razborit čovjek, koji ima istančan odnos prema prirodi, ne sumnja u to da i biljke imaju osjećaje. A možda i više od toga... što i ne piše u knjizi Tajni život biljaka Petera Tompkinsa i Christophera Birda. Pritom je manje važno da postoje i znanstvenici koji se ne slažu s tom činjenicom. Postoje ljudi 'slijepi pri zdravim očima', među koje spadaju i neki vegetarijanci, koji dakako ne sumnjaju u to da su biljke žive, ali im osporavaju osjećajnost, a time i sposobnost patnje. To, međutim, ne treba čuditi, jer je i odviše onih koji temeljne značajke životnosti ne priznaju ni životinjama, ponajprije ribama i ostalim morskim i slatkovodnim stvorenjima. Ljudi svakodnevno nemilosrdno ubijaju (a oni koji jedu u tome posredno sudjeluju) na milijune životinja za svoju prehranu, bešćutno zanemarujući činjenicu da one neizrecivo pate. Je li isti slučaj i s biljkama?
Da, i biljke 'plaču', na svoj osebujan način, htjeli to neki priznati ili ne, kada im nanosimo bol kidajući im lišće, stabljike, korijenje... i to ne samo za hranu. Naprotiv, svjedoci smo da mnoštvo ljudi ni okom ne trepne na krvava klanja stoke, na okrutna mučenja životinja, na ponižavajuće uvjete u kojima njihova 'hrana' preživljava do pogubljenja. Stvorena da bi bila ubijena!? To je ljudski (be)smisao životinjskog poslanja, no oni koji mogu 'razumjeti' nježni jezik (zar životinje govore?) tih živih bića znaju da vape (gluhima): 'Tu smo, da bi rasle, učile i voljele! Na svoj, životinjski način. Na svijet ne dolazimo jer želimo postati obrok pohlepnih izjelica!'
Poruke biljaka ne bi se trebale bitno razlikovati... no ipak su, za one koji nemaju uši, ponešto drukčije. Čak ako i ne podržavamo još uvijek prevladavajući stav da su biljke 'niža' bića u odnosu na životinje (kao što su to životinje nasuprot ljudima), biljke i životinje su, uz određene sličnosti, ipak u mnogočemu različita bića. Bitna razlika, međutim, među biljkama i životinjama nije izvanjske (očigledne) prirode, nego se prije svega sastoji u (jednakovrijednim!) oblicima svijesti koju posjeduju. Svijest svake životinje i biljke odraz je, pak, poslanja (zadaće) koje im je namijenjeno. Kao i životinja, svaka je biljka jedinstvena i zaslužuje dužno poštovanje. A poštovati znači, prije svega, ne uzimati tuđe. Tko oduzima drugome život, krade i vlastiti. To jednako vrijedi kada su žrtve ljudi, životinje i biljke. Ipak, zašto vegetarijanci jedu biljke?
Prerezani kupus vs. zaklana životinja
U knjizi Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan? o neumoljivim razlozima za vegetarijansku prehranu, Juliet Gellatley s podsmijehom odgovara na pitanje kako znaš da biljke ne osjećaju bol: 'Javi mi kada vidiš prerezani kupus kako vrišti i trči niz ulicu. Bit ćemo svjedoci prve biljke sa središnjim živčanim sustavom.' Ako smo suosjećajniji, može nas ta izjava i povrijediti. No, da smo doista milosrdni, prvo bismo se odrekli sudjelovanja u pogubljenju i proždiranju onih stvorenja koja nas, poput ljudi, gledaju nevinim očima, koja, poput nas, doje majke, koja su, poput nas, prestravljena pred bljeskom (mesarskog) noža...
Važniji od pitanja jesu li biljke ravnopravne životinjama jest naš odnos prema njima. O tome svjedoči i misao poznatog duhovnog učitelja u knjizi Stephana v. Stepski-Doliwe, Sai Baba govori o odnosima :
'...neki...s pljevom bacaju i žito te misle kako i biljke imaju osjećaje, pa se zato ne bi smjelo ni njih jesti ako se ima otvoreno srce za sva živa bića. Umjesto da zbog toga počnu jesti još samo voće i orahe kao neki jogiji, oni to uzimaju kao opravdanje da i dalje jedu meso. Kakva nesuvisla odluka! Osim toga, usporedba između životinja i biljaka nije točna. Biljke doduše imaju – mjerljive! – odgovore na vanjske utjecaje, ali ne posjeduju živčani sustav kakav imaju životinje i čovjek. One zato ne plaču, ne tuže se i ne glasaju kao što to čine životinje kada ih ubijaju. Zato nemoj izvlačiti nikakve besmislene zaključke...'
S tog stajališta, ne umanjujući težnju za zaštitom svekolikog života, zar nije najprirodnije poći od sebi srodnijih vrsta? Na žalost, i danas smo svjedoci slučajeva ljudožderstva, pa tko onda da se brine za životinje, a kamoli za biljke? Naprotiv, dovoljno osviješteni vegetarijanci su ti koji za biljke mare... jer drže da vegetarijanstvo nije posljednji korak, a time ni najbolji, u ljudskoj prehrani.
Manje je znano da postoje i ljudi koji, i te kako zdravo, žive samo od plodova voća ili orašarki. Za prehranu ne moraju, dakle, ubiti ni biljku. Ja (još) ne mogu slijediti njihov primjer, kao što je i nekima od nas strano prigrliti isključivo biljnu hranu. Proizlazi da je priroda stvari upravo i poredala tako da se, pri svom duhovnom razvoju, svaki čovjek (ali i ostala bića) s vremenom hrani sve 'čistijim' namirnicama dok konačno ne počne jesti samo onu hranu za koju ne treba lišiti života ni jedno biće. Pomanjkanje znanja kod većine ljudi izaziva podsmijeh zbog ovakvih riječi. A tamo gdje je neznanje, tamo su sumnje, predrasude, zastranjenja, strahovi...
Zec ili jabuka?
Svako pitanje koje potiče odgovore za koje vjerujemo da donose novi uvid u stvarnost na 'tanjuru', kao i samilosniji i odgovorniji odnos prema 'hrani', ponajprije onoj koja gleda, diše, hoda... je blagoslov. Takva je i duhovita dosjetka iz priručnika Živjeti zdravo prehrambenog savjetnika Harveya Daimonda: 'Stavite malo dijete u kolijevku sa zecom i jabukom. Pojede li zeca pa se nastavi igrati jabukom, kupit ću vam novi automobil.' Ovo zapažanje, koje slikovito svjedoči da ljudi jednostavno nisu duševno dorasli jedenju mesa, dovoljno govori samo za sebe. Djeca su 'sačuvala' znanje o ispravnom odabiru, a odrasli? Jesu li ikada razmišljali zašto im se gadi prisustvovati klanju (osim izuzecima 'jakog' želuca)? A imaju li grč u trbuhu kada pobiru mrkvu ili salatu? Pitajte biljke, ako razumijete njihov govor, što one imaju o tome reći... Bit ćete nemalo iznenađeni odgovorom (iz prve ruke, a ne, kao ovdje, posredovanjem nekoga kome ne trebate vjerovati).
Oni kojima je jako stalo do zaštite biljnih života, ako ne mogu prijeći samo na prehranu plodovima, neka se bar zamisle nad pokusom (koji ne preporučam izvesti): 'Pokušajte mjesec dana jesti isključivo biljnu hranu. Kada ustrajete u tome, potrudite se izdržati nekoliko tjedana jedući samo, ali baš samo, meso (ni kruh ne dolazi u obzir kao dodatak). Na kraju preostaje da ustvrdite kako se osjećate nakon jedenja mesa u dijelovima životinjskih leševa u usporedbi sa živom biljnom hranom. I da si odgovorite na pitanje je li nužno biti pokusni kunić, kada priroda sama pruža jasan i nedvosmislen odgovor.'
Odgovoran odabir prehrane
Dakako, vaša je primjedba da ako ubijene životinje zovemo lešinama (truplima), to isto trebamo činiti i s ubranim (zaklanim?) biljkama, na mjestu. Leš je leš, ma čiji bio. Samo, u tom slučaju, prijatelji koji jedete biljke, prestanite kositi travu, puniti vaze kiticama cvijeća, orezivati voćke, uzrokovati šumske požare... I to je nasilje! Možete slobodno proturječiti da gotovo svi vegetarijanci, iako ne jedu meso, nose kožne cipele, opasače, torbe... I to stoji! Samo, za tu kožu nije nužno ubijati životinje, može se ona pribaviti i nakon što ta bića uginu. A što je s mušicama koje mogu uletjeti u usta vegetarijanca, a ovaj ih nehotimice proguta? To nije (svjesno) nanošenje patnje. Nasilje (nad drugim živim stvorenjem) podrazumijeva namjerno pozljeđivanje (nanošenje boli). Ali su, sukladno tome, nasilni neki od gore spomenutih postupaka prema biljkama.
Umjesto zaključka, vrijedi navesti razmišljanje Edgara Kupfera-Koberwitza, (agronoma, novinara i književnika, koji je u koncentracijskom logoru Dachau za Drugog svjetskog rata jeo isključivo biljne ostatke ponižavajuće 'tankih' obroka, pa čak i to malo hrane često ustupao bolesnim i izgladnjelim zatvorenicima, a uz to je i redovito postio) iz njegove knjižice Životinje, naša braća :
'Ima doduše ljudi koji tvrde da se može govoriti o biljnim truplima kao i o životinjskim. Vidim da bi bilo nerazumno proturječiti im. Jedini izuzetak je plod – to nije truplo, to je ono što nam priroda baca u krilo i kaže: Jedi ! Da, plod je istinski dar prirode, koji nam ona sama daje. Uzimaš ih ne uzrokujući patnju – oni dozrijevaju za tebe, a njihova zrelost baca ih u tvoje krilo. Zrelost je jedan vid savršenstva. Bilo bi, dakle, najplemenitije i najpotpunije hraniti se samo voćem. Vjerujem da bi to bila hrana za čovjeka koji je blizu savršenstvu, ostali bi uz takvu prehranu jedva mogli opstati, jer bi sve nesavršeno u njima težilo za hranom primjerenom njihovom stupnju razvoja.'
A koliko smo mi uznapredovali u razvoju? Jesmo li poput biljojeda koji žvaču travu ili smo zvijeri koje pohlepno gutaju komade mesa žrtve koje su netom prije raskomadale? Ili smo ljudi koji, obdareni razumom, vode računa o tome (za)što i kako jedu, ljudi koji hranu odabiru vođeni načelima odgovornosti, poštovanja i nanošenja najmanje moguće patnje sebi samima i ostalim živim bićima?
Goran Majetić, @nimal portal

Nema komentara:

Objavi komentar